1. Uvod u proučavanje slučaja prevladavanja tjeskobe

Opisani slučaj proučava kako je Alison (ime je promijenjeno zbog zaštite privatnosti osobe) mučila tjeskoba, negativne misli i depresija od kada zna za sebe. Obavljanjem duhovne prakse uspjela je to prevladati. Alison je podijelila s nama preobražaj od napada tjeskobe do mentalne sreće i zadovoljstva.

2. Djetinjstvo prožeto brigama

Već šest godina radim duhovnu praksu pod vodstvom SSRF-a. Rođena sam u katoličkoj obitelji i prakticirala sam kršćanstvo do svojih zrelih godina. Sada mi je 39 godina i većinu svog života patila sam od srednje jake do jake tjeskobe i umjerene depresije kao njene posljedice. Sjećam se, kada sam bila dijete od pet-šest godina, da su me mučile brige i tjeskoba zbog bilo kakve promjene koja je mogla nauditi mojoj obitelji ili meni. Znala sam stajati uz prozor i čekati majku ako nije dolazila kući na vrijeme. Um mi je tada bio rastrgan negativnim mislima koje su u meni izazivale velike strahove. Pitajući se što joj se moglo dogoditi dok je bila daleko od mene, moja je tjeskoba još više rasla. Nekom drugom prilikom zamišljala sam kako zli ljudi ulaze u zgradu gdje je ona boravila i ranjavaju je ili čak ubijaju. Zamišljala sam majku u prometnoj nesreći kako je teško ranjena ili mrtva.

Kada bi roditelji ostavljali braću i mene s dadiljom, istrčala bih van na tratinu za njima, plakala i molila ih da ne odlaze. To se događalo i ako su odlazili samo nekoliko blokova zgrada dalje od kuće. Ponekad bih čula razgovor roditelja o financijskim teškoćama i borbi. To bi izazivalo mnogo mučnine i nemira u meni.  Pitala sam se kako će nam se promijeniti život bez novca.

Bilo kakva nesreća koja se prikazivala na televiziji, kao na primjer prirodne katastrofe ili dokumentarac o atomskom ratu, naglo bi me odvukli u depresiju. Tjednima bih bila opsjednuta vizijama zamišljajući sebe usred takve nesreće i kako mi se život kakvoga znam zauvijek mijenja postajući sve lošijim. Ako je bilo uvedeno dežurstvo zbog tornada ili se davalo upozorenje na radiju, sakrivala sam se u podrumu tresući se i zamišljajući se odvojenom od obitelji ili čak kako umirem zajedno s njima. Kada bi mi u školi netko rekao nešto negativno, tjednima sam u mislima to prevrtala i brinula o tome, iako je to pitanje bilo odmah riješeno .

3. Mladenačke godine pune tjeskobe

U dobi od 13 godina, kada sam bila u sedmom razredu, roditelji su me premjestili u privatnu pripremnu srednju školu. U to vrijeme počele su se odvijati mnoge stvari. Prolazila sam promjene puberteta i dosta sam se uključila u sport. Nastavni program bio je na višoj razini pa su i moje odgovornosti prema učenju porasle. Promjena škole, zajedno sa sportskim aktivnostima, prilično je produžila moje dnevne obveze, a tako se nastavilo tijekom svih godina školovanja. Upustila sam se u intimne odnose, počela istraživati ovozemaljske ciljeve i obraćati pažnju na kolege. U to vrijeme povećala se učestalost i trajanje napada tjeskobe, naročito pred ispite, kakva druženja ili kada sam trebala nastupati u sportu. Tada sam vjerovala da je to normalno obzirom na sve što sam radila i zbog toga nikada nisam ništa pripisivala napadima tjeskobe.

4. Mlađe zrele godine – gubitak kontrole

U dobi od 18 godina otišla sam od obitelji kako bih pohađala fakultet. No, napadi tjeskobe su se nastavili. Kao rezultat toga, znala sam imati mučnine, gubitak apetita, jaku uznemirenost i um stalno zaokupljen brigama. Analizirajući uzroke napada tjeskobe shvatila sam da imam nisko samopoštovanje i osjećaj da nisam dovoljno dobra, naročito u društvu drugih ljudi. To je moglo, također, proizlaziti i iz neodlučnosti o mojoj karijeri jer čak i kada sam mislila o njoj, odnosno što bih voljela raditi u životu, negativne misli da ne mogu ništa ostvariti naprosto bi me gušile. Negdje u to doba bila sam u ozbiljnoj vezi sa Samom. Ipak, nakon godinu i pol dana poznanstva moji su se napadi tjeskobe pojačali, a da nisam mogla niti približno znati zbog čega. Je li odnos u kojem sam bila bio pogrešan za mene? Je li bilo u pitanju zahtjevno breme statusa koji sam pokušavala ostvariti? Jesam li čeznula za domom?

Zatražila sam pomoć savjetnika s akademije i psihologa jer sam osjećala da gubim kontrolu nad svojim životom. Osjećala bih se malo bolje kada bih ispričala sve brige savjetniku, ali taj mir je trajao samo nekoliko dana. Da bi stvar bila gora, Sam je prekinuo sa mnom rekavši da misli kako treba neko vrijeme biti sam. Prekid je izazvao još brže guranje mog svijeta van kontrole. Moje samopoštovanje je visilo o koncu. Nisam mogla jesti zbog teških mučnina, izgubila sam pet kilograma i borila se svakoga dana da ustanem iz kreveta i idem u školu. Imala sam teške negativne misli o sebi i životu uopće i učestalo sam se znala pitati zašto uopće živim.

Često sam odlazila u crkvu, ponekad samo da sjedim i molim i nadam se odgovorima i nekom olakšanju ili oslobađanju od ovakvih osjećaja. Molila sam Boga da mi ukloni napade tjeskobe i depresiju i da se ponovno osjećam normalno. Izgledalo je kao da ništa ne pomaže i budući da sam samu sebe uvjerila kako ja i moj svijet moraju biti savršeni, zatvorila bih svoje osjećaje i vukla za sobom tjeskobu koja me je razdirala.

Na kraju studija, kada nisam uspjela diplomirati, mislila sam da sam pronašla rješenje svoje strašne tjeskobe. Osjećala sam da je to bio znak da napustim besmislenu utrku za dovršenje studija kako bih ostvarila bolju karijeru i posao. Odlučila sam se odseliti u planine gdje neću biti opterećena odgovornošću, materijalnim stvarima, društvenim pritiskom, da budem netko u ovom svijetu. Biti ću slobodna i okružena samo prirodom. U dobi rane zrelosti sa 24 godine, spakirala sam svoje stvari i otišla u planine. Dobila sam posao bez stresa i svo slobodno vrijeme provodila sam u skijanju i planinarenju, uživajući u prirodi kojom sam bila okružena. Nisam trebala puno novaca, donijela sam samo nekoliko stvari sa sobom i narednih osam mjeseci život mi je izgledao izvrsno.

Pojavile su se nove mogućnosti. Promocija u poslu donijela je nove odgovornosti, razvila se ozbiljna veza s Jasonom, a kao rezultat toga, svjetovni zahtjevi počeli su se povećavati. Ponovno sam postala tjeskobna zbog novog posla i nove veze i pitala sam se je li to za mene prava stvar, zašto se skrivam u planinama i ne učinim u životu nešto više za sebe. Opet sam počela osjećati tjeskobu i depresiju. Kako bih se tome suprotstavila,  odlazila sam na duge skijaške izlete, uglavnom sama, da pronađem odgovore u stablima, nebu i snijegu. Kako sam mogla biti u tako udaljenom, predivnom mjestu i osjećati tjeskobu i depresiju? Kada i gdje bih se mogla osjećati zaista sretnom i zadovoljnom? Napokon sam došla do zaključka da moram izaći iz svoje trenutne situacije i ponovno otići u svijet kako bih za promjenu učinila nešto smisleno. Prijavila sam se za doktorat i vratila u „civilizaciju“  kako bih završila školu i nastavila karijeru .

5. Problemi stupanja u brak i smirivanje

Uključila sam se u program za dobivanje doktorata u dobi od 25 godina. Također sam se zaručila s Jasonom, čovjekom s kojim sam se sastajala u planinama. Uskoro smo se vjenčali, kupili kuću i zemlju i zajedno započeli malu poljoprivrednu proizvodnju. Te su godine osjećaj tjeskobe i njene fizičke posljedice bili jače izraženi. Misli pune briga nisu jenjavale, izgubila sam prilično na težini, dnevno sam se borila s proljevima i morala sam se siliti jesti. Kada nisam učila, brinula sam se što ne učim, hoću li dobiti najbolje ocjene i natjecala sam se sa svojim kolegama. Razdiralo me jesam li se udala za pravog čovjeka i kako ću započeti karijeru i imati obitelj. Ovakve misli vrtile su mi se glavom po cijeli dan, a kako ne bih nalazila odgovore, niti rješenja, zapadala sam u stanja depresije. Istovremeno bih počela misliti kako sam bolesna, da imam rak ili neku drugu neizlječivu bolest. U stvari, raspravljala sam sa sobom kako bi mi bilo lakše da imam neku neizlječivu bolest, nego da završim školu i svoj brak, obitelj i posao učinim uspješnim. Ovakve misli stvarale bi još dublju spiralu negativnih vizija i u konačnici stanje dublje depresije.

Prestala sam se oslanjati na religiju i odlaziti u crkvu, a sebe bih rijetko zatekla u molitvi ili razgovoru s Bogom. Prolazila sam kroz to kao da sve imam pod kontrolom. No, godine koje su slijedile bile su ispunjene borbom, ne samo zbog teškog obrazovnog programa u kojem sam sudjelovala, nego i zbog braka. Suprug i ja smo se stalno prepirali oko svega u životu iako svađanje nije bila osobina za koju sam mislila da je imam. Kao dijete uvijek sam bila tiha i miroljubiva, a također sam odrasla u domu punom ljubavi gdje svađe i prepirke nisu bile obrazac ponašanja. Većinu svađa u našem braku smatrala sam njegovom krivicom, odnosno njega i njegove osobne probleme krivila sam za svoje izljeve bijesa. Počela sam se smatrati žrtvom u braku. Odrasli smo svaki za sebe, nismo znali što želimo kao osobe, ali smo bili prilično sigurni da to nije ono što želi onaj drugi od nas. Nakon četiri godine i doktorske titule započela sam zahtjevnu karijeru i moj se brak lagano počeo raspadati. Suprug i ja smo se razišli i po prvi puta potražila sam pomoć psihijatra. Sjedila sam na njenom kauču svaki drugi tjedan pričajući o svim stvarima koje je moj suprug radio pogrešno i o tome kako sam nesretna. Počela sam pričati i o tjeskobi i depresiji. Savjetnik je ušao u povijest moje obitelji. Uz djeda, baku i ujaka, koji su redom patili od tjeskobe i depresije, činilo se da odgovor dijelom leži u genetici. Kada smo dodatno analizirali moju prošlost, zaključak je bio da možda imam i fizički problem s mozgom. Psihijatrica je bila mišljenja da moj mozak ne funkcionira normalno zbog nedostatka nekih kemikalija. Preporučeni su mi antidepresivi koje sam odmah odbila jer se nisam htjela oslanjati na lijekove.

Tijekom naše razdvojenosti suprug je, također, pristao da idemo kod bračnog savjetnika. Nakon sastanka, kada bi svoje razlike raspravili s trećom osobom, osjećali bismo se malo bolje. Tada su i suprugu preporučeni antidepresivi, koje je koristio sljedećih godinu dana. Ponekad se znalo dogoditi da ih slučajno ne uzme, ali bi se odmah vratio na terapiju. To je stvorilo još strmoglaviji pad u našem braku i gurnulo nas do ruba.

S 30 godina, poništenje mog petogodišnjeg braka dovelo me je do stanja kronične depresije u trenutku kada sam se borila kako bih se pronašla u novoj karijeri. Nastavila sam sa svojim sesijama kod psihijatrice svakog drugog tjedna, što me je u konačnici dovelo do terapije antidepresivima. Što sam više otkrivala kako nisam sposobna nositi se sa životnim izazovima, preporučivane su mi sve veće doze lijekova. Na kraju treće godine, od početka liječenja, koristila sam trostruku dozu od prvotne s kojom sam započela.

Iako su svi lijekovi koje sam uzimala donekle oslabili napade tjeskobe i depresije, još uvijek sam osjećala da nešto nedostaje. Razmišljala sam kako je moja vjera potisnuta u pozadinu i iskreno sam htjela povratiti svoju vezu s Bogom. Počela sam listati žute stranice telefonskog imenika i otvarala na crkvama. Nasumice bih zaustavila prst na crkvi, bilo kojoj, i prisilila se da odem na misu sljedeće nedjelje. Žute stranice bile su uskoro prekrivene crvenim linijama i križićima precrtavajući svaku crkvu za koju sam smatrala da nije za mene. Imala sam brojna pitanja o tome kako ponovno pronaći Boga, no poruke iz tih crkvi nisu odjekivale u meni. Moje su police postale teške od knjiga za samopomoć, koje su me motivirale i pružale osjećaj života. No, to bi  trajalo najviše tjedan dana, ako bih uopće mogla pročitati knjigu do kraja.

Konačno sam počela redovito odlaziti u evanđelističku crkvu i uključila se u grupu za proučavanje Biblije. Kada sam imala 33 godine stupila sam u novi intimni odnos. Moj novi partner dolazio je u istu crkvu. Budući da je sustav vjerovanja nove crkve bio drugačiji od mojih, stalno sam ih preispitivala i kao rezultat toga teško sam ih dijelila s grupom. Moja nova veza također je prolazila uspone i padove jer sam stalno pokušavala dokučiti što želim. Kada je veza postala ozbiljnija, primijetila sam da unosim u nju puno jednakih problema koje sam donijela i u prijašnji brak. To je bio trenutak kada sam odlučila da se zaista želim promijeniti kako se povijest ne bi ponavljala.

6. Prekretnica – prevladavanje napada tjeskobe i depresije

Alat koji sam stalno koristila kao zaštitu već od ranih dvadesetih godina, bilo je prakticiranje joge. Jogu sam prakticirala uglavnom zbog fizičkih blagodati, no ipak sam primijetila da je ona znala barem privremeno ublažiti moju tjeskobu. Kako ju nisam svakodnevno prakticirala, donijela sam čvrstu odluku da to od sada nadalje činim. Kroz nove satove joge i njihovog učitelja upoznala sam se sa SSRF-om. Jednog dana na predavanju gdje sam bila jedini učenik, povjerila sam se novom učitelju, tragatelju za Bogom koji je prakticirao duhovnost pod vodstvom SSRF-a. Ispričala sam mu kako se već godinama osjećam udaljenom od Boga. Učitelj me je jednostavno upitao: „Zar ne misliš da bi Bog htio obnoviti vezu s tobom?“ Toga sam dana započela svoju duhovnu praksu sa SSRF-om. Učitelj mi je preporučio da se susretnem s njegovom ženom jer je smatrao da mi ona može bolje objasniti koncept duhovnosti. Počele smo se sastajati i i kroz diskusije pojašnjavati konfuziju koju sam imala o religiji i duhovnosti, kao i zašto me je tako dugo mučila tjeskoba i depresija. Počele smo održavati tjedne satsange i krenula sam proučavati informacije koje je SSRF pružao na web stranici .

7. Redovita duhovna praksa i pozitivne promjene

Po prvi puta u životu, započela sam svakodnevno prakticirati duhovnost prema vodstvu SSRF-a. Radila sam pojanje Božjeg Imena, molila se i trudila se povećati duhovnu emociju. Također sam počela  raditi „Uklanjanje ega i mana osobnosti“ kao dijela moje duhovne prakse. Pisala bih greške koje sam počinila tijekom dana, zatim koje bi bile ispravne akcije i tada bih oblikovala autosugestije koje su trebale spriječiti da činim nove greške. Istovremeno sam uključila mjere duhovnog iscjeljivanja prema preporuci SSRF-a, kao npr. tretman slanom vodom.

Dobila sam jasniji uvid u uzrok moje tjeskobe i depresije, koje su bile rezultat duhovnih, a ne fizičkih problema s mojim mozgom.

Kroz godinu dana, od kako sam počela duhovnu praksu pod vodstvom SSRF-a, život mi se je počeo mijenjati na bolje. Preudala sam se, započela honorarni posao, dobila bebu, a moja duhovna praksa postala je moj glavni potporanj u životu. Napadi tjeskobe polako su nestajali, iako sam imala mnogo borbe na svome putu. Napadi depresije su, također, postali rijetki. Umjesto da se tjednima opterećujem i brinem oko nečega, takvi bi osjećaji nestajali u roku od nekoliko dana, a kasnije i nekoliko sati.

Na primjer, ranije, kada bih napravila veću grešku na poslu, bila bih obeshrabrena. U glavi bih stalno ponavljala grešku i opterećivala se njenim posljedicama, navirale su mi negativne misli o samoj sebi i zapala bih u depresiju. No, kada sam počela redovitu duhovnu praksu, upotrebljavajući mjere koje pruža SSRF, poboljšao se način pristupa situacijama u životu: kada pogriješim na poslu, lakše prihvaćam svoje greške i ulažem više napora da to drugi puta uradim bolje. Još uvijek se njima opterećujem do neke mjere, ali ne danima i tjednima kako sam znala ranije. Sada znam kako se suprotstaviti grešci na psihološkoj i duhovnoj razini kako bih spriječila njeno ponavljanje, što zauzvrat pruža nadu i zaštitu, a ne tjeskobu kao ranije. Umjesto negativnih misli i opterećivanja, sada mogu promatrati situaciju i pronaći Božje učenje u njoj. To je sloboda koju sam tražila od mojeg ranije negativnog načina življenja.

Duhovne mjere razvile su se u moje nove lijekove protiv depresije. Duhovna praksa i Božja milost omogućili su mi da smanjim lijekove i da ih nakon nekoliko mjeseci u potpunosti odbacim. Čak se i moj odnos sa suprugom promijenio na bolje. Mogu prihvatiti razlike između nas, na naše nesuglasice  gledam kao na lekcije i shvaćam da odnos nije savršen iz nekog razloga. Moj suprug je također primijetio promjene jer imam manje reakcija, manje osuđivanja, a više prihvaćanja, kako ljudi tako i promjena. Moja karijera, koliko god ju voljela, ne predstavlja mi više sve u životu.

U početku sam bila nervozna pri pomisli da odbacim antidepresive jer su oni postali moj potporanj u spriječavanju tjeskobe i depresije s kojima sam se borila dugo godina. Duhovnom praksom spoznala sam višu razinu sreće, mira u umu i mentalno blagostanje što prije nikada nisam uspjela uz lijekove. Stoga znam da ću i dalje ulagati u duhovnu praksu. Dobivam li još uvijek negativne misli, udarce tjeskobe, depresivne misli i iluzije koje mi se motaju po umu? Naravno. Najveća je razlika u tome što sada odmah uključim tehnike koje sam naučila od SSRF-a i one to stanje riješe trenutno.

8. Komentari SSRF-a

Slučaj Alisoninih napada tjeskobe nije neuobičajen. Visok postotak ljudi susreće se s napadima tjeskobe do određene mjere iako ne toliko kao Alison.

U SSRF-u smo proveli duhovno istraživanje različitih slučajeva koji se odnose na psihičke bolesti. Otkrili smo da u mnogim slučajevima problem koji se odnosi na um ima svoje korijene u duhovnoj dimenziji, a ne u psihološkoj. Duhovnim istraživanjem otkriveno je da kod mnogih ljudi duhovni uzrok problema izazivaju preminuli preci. Kako bi se prevazišli takvi problemi SSRF preporučuje sljedeće:

Svjesni dnevni napori u duhovnoj praksi i sattvik življenje pomažu nam da ojačamo svoj um i štite nas od štetnih elemenata iz duhovne dimenzije na sličan način kako je i Alison pronašla utjehu i olakšanje.