Dobrobiti duhovne prakse

Oslobađanje iz ciklusa rađanja i umiranja

Prema duhovnoj znanosti definicija oslobođenja znači da nema potrebe da se rađamo ponovno jer je sudbina znatno umanjena.

Čovjek se ponovno rađa iz dva razloga. Prvi je, a to je 65%, da proživi sreću i nesreću prema sudbini, a drugi je 35% da duhovno napreduje kako bi doživio Blaženstvo (Anand).

U prosjeku, ako pretpostavimo da je nagomilani račun (a to su sva nagomilana dobra djela i grijesi prema zakonu uzimanja i davanja) konstantan -100 jedinica, u jednom životu šest jedinica je proživljeno kao sudbina. Prema tome, moguće je da čovjek doživi oslobođenje poslije 16-17 života. Ali to se ne događa, jer dok proživljava ovih šest jedinica sudbine, prosječna osoba ne radi nikakvu duhovnu praksu. Osim toga, zbog slobodne volje nagomilani račun se povećava za deset jedinica. Tako u trenutku smrti nagomilani račun iznosi 104 jedinice i osoba se još više upliće u ciklus rađanja i umiranja.

Svi bi željeli proživjeti svoj život tako da i u narednih nekoliko života budu vrlo sretni. Ali cilj života nije imati sretne sljedeće živote već izaći iz ciklusa rađanja i umiranja. Razlog zbog kojega smo rođeni je da još uvijek nismo naučili lekcije koje smo trebali naučiti. Kao što moramo ponavljati razred jer smo pali iz nekoliko predmeta, isto se tako moramo rađati stalno ispočetka. Oslobođenje od ropstva u beskrajnom ciklusu rađanja događa se kada se potrudimo raditi duhovnu praksu i spoznati Boga. To je najuzvišeniji cilj koji čovjek može imati.

Tijekom duhovne prakse, kad osoba dostigne duhovnu razinu od 60% (samashti) ili 70% (vyashti) onda se više ne mora rađati kako bi dalje napredovala.