1. Uobičajeni stav o društvenom radu i duhovnoj praksi

Kada su novi tragatelji došli na duhovnu radionicu koju je vodio SSRF (Spiritual Science Research Fondation – Fundcija za istraživanje duhovne znanosti) na Maharshi sveučilištu za Duhovnost, neki od njih izrazili su želju da sudjeluju u nekom od oblika društvenog rada, kao mogućnost za povećanje njihove duhovne prakse, pomaganje ljudima ili kao njihov životni cilj. Mnogi ljudi imaju osjećaj da služe Boga kada se uključe u društveni rad za pomaganje siromašnima, pružanje liječničke pomoći, obrazovanje djece slabog imovinskog statusa, doniranje dobrotvornih organizacija, pomaganje tijekom nesreća, brigom o starijima itd. Oni smatraju da se takvim aktivnostima i osobnim žrtvovanjem za druge osigurava njihov duhovni rast. Postoje razne nevladine organizacije koje zapošljavaju tisuće dragovoljaca sa sličnim željama; sve one imaju plemeniti cilj da svijet učine boljim mjestom za život. Ponekad osoba ima tragateljske kvalitete, ali ne zna da je tragatelj. Za društveni rad ljudi često koriste svoje urođene kvalitete žrtvovanja i razmišljanja o drugima, jer ne poznaju drugi način ostvarenja duhovnog rasta, osim pomaganja ljudima.

Uobičajeno je shvaćanje u svijetu da je pomaganje siromašnima i potlačenima viši poziv i zvanje koje samo po sebi izaziva poštovanje u društvu. Stoga je razumljivo kako se neki tragatelji iznenade kada im damo do znanja da društveni rad ne mogu izjednačavati s duhovnom praksom. To može biti posebno zbunjujuće za tragatelje, jer mnogi takozvani duhovni vođe u svijetu aktivno propagiraju humanitarne aktivnosti.

Zbog čega trud uložen u društveni rad u cilju pomaganja ljudima nije ravan duhovnoj praksi i ne može tragatelju osigurati željeni duhovni rast? Iako to ne može biti lako shvatljivo u današnjem svijetu, u ovom članku objašnjavamo principe koji stoje iza ovog koncepta, kako bi tragatelji koji istinski teže duhovnom rastu ulagali svoje vrijeme i napore u ono što je zaista važno.

2. Razumijevanje osnovnog duhovnog koncepta

Prije nego krenemo dalje, sabrali smo nekoliko osnovnih duhovnih principa koje bi naši čitatelji trebali biti svjesni, tako da svi mislimo na iste stvari kada govorimo o duhovnoj perspektivi ove teme.

Započnimo s time – od čega se sastojimo? Svako ljudsko biće sastoji se od fizičkog tijela, vitalne energije (duhovni tip energije ili naša životna energija), uma (koji je centar naših osjećaja i emocija zasnovanih na impresijama iz prethodnih života), intelekta (naš kapacitet donošenja odluka i analiza), suptilnog ega i Duše (koja predstavlja Božanski princip unutar svakoga od nas). Kada umremo, napuštamo svoje fizičko tijelo na zemlji, a naše suptilno tijelo kreće dalje u život poslije smrti. Suptilno tijelo se sastoji od uma, intelekta, suptilnog ega i Duše. Sva ljudska bića tragaju za srećom i to čine kroz pet čula, um i intelekt. Ipak, kao što znamo, sva je sreća prolazna, jer su stvari na kojima ju gradimo podložne promjenama.

Duša je, s druge strane, komponenta Boga i predstavlja našu vječnu i istinsku prirodu. Priroda Duše opisuje se kao Apsolutna istina, Apsolutna svjesnost i Blaženstvo. Blaženstvo je najviši oblik sreće najviše razine i kvalitete nepromjenjivog Božanskog principa. Negdje unutar svih nas, Blaženstvo Duše čeka da bude otkriveno, no mi Njemu nismo u stanju pristupiti, jer smo usredotočeni na iskušavanje sreće tj. neke razine zadovoljenja iz naših aktivnosti i svijeta oko nas, putem svojih pet čula, uma i intelekta.

Duhovna praksa je aktivnost koja nam pomaže u razumijevanju i dobivanju iskustava da je naša prava priroda Božanska. Ona nam pomaže shvatiti i iskusiti kako mi zapravo nismo pet čula, um i intelekt, već zaista Duša unutar nas. Pet čula, um i intelekt i fizički svijet koji nas okružuje, zajedno sa suptilnim svijetom (duhovnom dimenzijom) poznat je kao Maya ili Velika iluzija. Ona nas udaljava od shvaćanja našeg pravog oblika, a to je Duša ili Božanski princip.

Također, ovo nije naše prvo rođenje, a za većinu od nas niti posljednji puta da ćemo umrijeti. Sukladno zakonu Karme ili sudbini, prolazimo ciklus rađanja i umiranja puno puta, kako bi podmirili svoj račun davanja i uzimanja koji imamo s drugima.

Kada povrijedimo druge i zadamo im bol, stvaramo negativan račun uzimanja i davanja s njima, pa prema zakonu Karme, moramo primiti jednaku količinu boli od njih. Nekima od nas ovo je poznato kao plaćanje vlastitih grijeha. Obratno, ako osoba čini dobra djela za druge i oni doživljavaju sreću, ona dobiva zasluge i mora se ponovo roditi da bi uživala plodove svojih zasluga. Takve impresije računa davanja i uzimanja pohranjene su u podsvjesnom umu, o čemu smo prije govorili. U današnje doba oko 65% naših života je sudbinski određeno i zasnovano na karmi iz prijašnjih života. Drugih 35% možemo proživjeti prema svojoj slobodnoj volji. Za svrhu ovog članka trebamo razumjeti da korištenjem svoje slobodne volje za pomaganje ljudima u pravilu gomilamo zasluge ili pozitivan račun davanja i uzimanja, jer drugima pružamo sreću.

Važno je napomenuti da nas i zasluge i grijesi zadržavaju u ciklusu rađanja i umiranja, jer se nastavljamo rađati iznova kako bi izmirili male količine našeg nakupljenog računa davanja i uzimanja. Ni aktivnosti koje nam donose zasluge, niti one koje donose grijehe, ne pomažu nam da shvatimo i iskusimo da su naših pet čula, um i intelekt dio Maye, a ne naša vječna Božanska forma, odnosno Duša. Stoga obje te aktivnosti ne čine duhovnu praksu.

Duhovna svrha našeg života je dvostruka, prvo, izmirenje računa davanja i uzimanja (pozitivnog i negativnog) i drugo, ostvarenje duhovnog rasta kroz duhovnu praksu.

Da bi saznali više o ovim temeljnim duhovnim i životnim konceptima, savjetujemo da pročitate sljedeće članke, jer oni daju detaljna pojašnjenja o svakoj pojedinoj temi.

• Od čega se sastoje ljudska bića?
• Što čini duhovnu praksu?
• Oslobađanje iz ciklusa rađanja i umiranja
• Što su zasluge i grijesi?
• Koncept Velike iluzije (Maya)
• Smisao života – zašto smo rođeni? – Duhovna perspektiva

3. Zašto pomaganje ljudima kroz društveni rad nije jednako duhovnoj praksi

U nastavku su dane neke točke koje trebamo imati na umu kada odlučujemo (kao tragatelji koji teže duhovnom rastu) hoćemo li se uključiti u društveni rad.

1. Korijenski uzrok patnji: Osnovni uzrok zbog kojeg ljudi pate je njihov negativan račun davanja i uzimanja ili negativna Karma iz prijašnjih života, zbog počinjenih grijeha. Stoga moraju trpjeti nesreću u ovom životu. Nije lako gledati drugu osobu kako pati i prirodno je da joj želimo olakšati patnju. Ipak, s duhovnog stajališta, kada ljudi pate trebamo se zapitati – Zar Bog ne primjećuje, zašto ne djeluje? On je svemoguć i u trenu može ublažiti nečiju patnju. Ipak, On ne djeluje, jer oni koji su uronjeni u Mayu, vezani su zakonima Maye. Takvi ljudi (koji čine veliku većinu svjetskog stanovništva) moraju proći patnju proizašlu iz njihovih aktivnosti ili neaktivnosti koje su povrijedile druge. U Božjem Kraljevstvu sve je pravedno. Ako je netko prouzročio patnju drugima, on mora trpjeti zbog loše Karme. Bog ne zaobilazi ove zakone niti smanjuje patnju ljudi.

2. Kome Bog pomaže: Bog pomaže samo onim ljudima koji istinski žele doseći Bogospoznaju. Takvi ljudi se zbog svoje duhovne prakse počinju oslobađati vezanosti i izlaze iz Maye (ili sna koji većina ljudi smatra stvarnošću). Oni jedino traže Božansko koje je izvan Maye. Bog aktivno djeluje kada takvim tragateljima treba ukloniti prepreke u duhovnoj praksi, koje mogu zaustavljati njihov duhovni rast. Stoga, Bog nikada ne pomaže na psihološkoj razini, već samo na duhovnoj.

(Molimo da imajte na umu da duhovna praksa osobe postaje učinkovita samo kada je u skladu sa šest osnovnih princpipa duhovne prakse)

3. Što se događa kada dajemo donaciju: Kada doniramo dobrotvornim organizacijama, nevladinim organizacijama ili potrebitima, to se događa na psihološkoj razini i samo se zaplićemo u Mayu (Velika iluzija), jer takvim dobrim dijelima u Mayi osoba dobiva zasluge. Za izravnavanje zasluga osoba se također mora ponovo roditi i proći sudbinu. Samo duhovna praksa briše svu Karmu osobe i pomaže joj da se oslobodi iz ciklusa ponovnog rađanja. Ona briše nečije zasluge i grijehe iz nagomilane sudbine. Stoga, iz čisto duhovne perspektive, umjesto gubljenja vremena u pomaganju ljudima kroz društveni rad, osoba treba uložiti trud u povećanje svoje duhovne prakse, te pomoći i drugima da duhovno rastu. Pomaganje drugima da duhovno napreduju smatra se pravom pomoći s duhovnog stajališta. Istinsko služenje Bogu i humanitarni trud je širenje Duhovnosti i pomaganja drugima da duhovno rastu.

U skladu s Božjom voljom, pravi Sveci i Gurui ne miješaju se u ničiju sudbinu. To znači da Oni ne gube svoje vrijeme pomažući drugima u rješavanju svjetovnih problema – kao što su smrtonosne bolesti, financijski problemi, sukobi između članova obitelji i dr. Oni pomažu samo ljudima koji imaju istinsku žudnju za Bogospoznajom. Kada jednom Guru zna da osoba zaista žudi za Bogospoznajom, On čini sve da joj pomogne u duhovnom rastu. Guru također može podariti Svoju milost tragatelju i umanjiti njegovu ili njezinu sudbinu. To se događa kada je želja za Bogospoznajom vrlo jaka i tragatelj ulaže istinski trud u svoj duhovni napredak.

4. Ograničen doseg društvenog rada: Kada netko obavlja služenje davanjem milostinje siromašnima i potrebitima, koliko ljudi može dobiti njegovu pomoć i koliko dugo ju on može pružati? Svaki naš kapacitet je ograničen. Recimo, na primjer, da osoba daje 100€ nekim siromašnim ljudima, to im pruža privremeno olakšanje i donosi hranu na njihov stol. Ali, to ne rješava njihovu situaciju zauvijek. Nakon nekoliko dana oni opet neće imati novca za kupovinu hrane. Koliko ljudi može osoba zaista pomoći na taj način? Mogučnosti i izvori svakog od nas su ograničeni, a broj ljudi s problemima u svijetu su beskrajni.

Postoji izreka, „Daj čovjeku ribu i nahranio si ga jedan dan; nauči čovjeka loviti ribu i nahranio si ga za cijeli život“. U gotovo svim slučajevima sudbina osobu dovede do siromaštva. Ako je sudbina osobe da bude siromašna ili ima određene probleme, tada jedino duhovna praksa može pomoći da se izbriše njezina negativna Karma i smanje problemi. Stoga učiti osobu da obavlja duhovnu praksu jednako je kao da ju učimo loviti ribu, umjesto da joj samo damo ribu. To je puno trajnija pomoć koja omogućuje osobi izaći iz ciklusa rađanja i umiranja. Kao osnovni korak, osoba može učiti druge kako pojati Božje Ime kao oblik duhovne prakse.

5. Povećanje učinkovitosti pomaganja drugima: Kada smo utvrdili da je pomaganje drugima u započinjanju i održanju njihove duhovne prakse najviši oblik pomoći, pogledajmo kako to možemo učiniti puno učinkovitije. Ako i mi sami ne radimo duhovnu praksu, naše će riječi imati slabije značenje kada drugima govorimo da započnu s duhovnom praksom.

Kada osoba započne duhovnu praksu, kako ona duhovno raste, Božanska svjesnost u njezinom glasu i trudu također raste i Bog nas može bolje koristiti kao medij za provođenje Svoje misije pomaganja ljudima u duhovnom rastu. Ako prosječna osoba želi mir u svijetu, ili želi promijeniti svijet da bude bolje mjesto za život, u stvarnosti to su samo želje. No, kada duhovno razvijena osoba nešto želi, sama pomisao „neka to bude“ u umu Gurua je dovoljna da se događaj ostvari. Ništa drugo nije potrebno. Ovo je moguće samo kada je osoba Svetac s duhovnom razinom iznad 80%. To je stoga, jer su Sveci manifestirani oblik samoga Boga. Guru princip je princip u Univerzumu koji je odgovoran za vođenje tragatelja ka Bogospoznaji. Na najvišim duhovnim razinama, nije potrebna čak niti želja, već je dovoljna samo prisutnost Sveca. Dobar primjer za ilustraciju ovoga je prisustvo Sunca. Ono budi svakoga ujutro i, kada se digne, čini da cvijeće cvate. To se događa samim njegovim postojanjem. Sunce ne pita nikoga da ustane ili cvijeće da cvate. Misija Gurua s duhovnom razinom iznad 90% je takve prirode.

6. Najučinkovitije korištenje vremena: Naše vrijeme na Zemlji je ograničeno. Jednom kada shvatimo važnost duhovne prakse i da je ona jedan od glavnih razloga našega rođenja, tada sav naš trud treba biti usmjeren na njeno obavljanje. Također trebamo koristiti svoju slobodu izbora da obavljamo najdjelotvorniju duhovnu praksu.

Pogledajmo primjer kako bi dodatno pojasnili ovu točku. Pretpostavimo da netko ima mogućnost ulaganja u tri sigurne banke, od kojih svaka nudi različite stope kamata od 5%, 10% i 11,5%. U koje banke investirati? Netko će odmah odgovoriti izborom banke koja nudi 11,5% kamata.

U skladu s primjerom s bankom, kao tragatelji mi bi trebali biti toliko mudri pri donošenju odluke koju duhovnu praksu uložiti u sebe. Obavljanje jednake razine duhovne prakse cijelog našeg života, vodi u stagnaciju. Naša je dužnost da donesemo pravilnu odluku prema učinkovitosti duhovne prakse. Ne opravdava nas to što ne znamo. Trebamo biti stalno u stavu učenja kako možemo poboljšati našu duhovnu praksu.

Kod društvenog rada, dobro je što nam on pomaže da smanjimo razmišljanje samo o sebi. Društveni rad nam pomaže da razvijamo stav služenja i uči nas žrtvovanju. Sve su to važne kvalitete koje treba imati ako želimo ostvariti duhovni napredak. Zato društveni rad možemo smatrati jednim od početnih koraka ka pravoj duhovnoj praksi.

Negativna strana toga je:

• stvara zasluge u našem ukupnom računu za čije izravnanje se moramo ponovo roditi,
• drži nas u osjećaju da je Maya stvarnost,
• tendencija povećavanja impresije emotivnosti u našem umu,
• naš ponos i ego redovito porastu zbog misli kako mi nešto postižemo.

Svi ovi čimbenici pogubni su za našu duhovnu praksu. Osoba rijetko duhovno napreduje obavljanjem društvenog rada, čak i kada to radi uz vodstvo takozvanog duhovnog vođe. Za prosječnu osobu koja je sama po sebi jako sebična i usredotočena samo na sebe, dobro je da kao prvi korak on ili ona mogu barem pomoći drugim ljudima. To im pomaže da se izdignu iznad „ja i moja obitelj“ sebičnog pogleda na svijet i barem misle na druge.

Još jedna loša strana za one koji obavljaju društveni rad je da to rade jer im se sviđa / tako se osjećaju bolje i nisu pod vodstvom duhovnog autoriteta. Stoga se u njihovom umu uvriježi misao da je društveni rad dobar, pa i dalje to vole iz rođenja u rođenje. Tako tragatelj može izgubiti mnogo rođenja bez ikakvog duhovnog napretka.

Tragatelji koji imaju istinsku želju za Bogospoznajom ne trebaju gubiti svoje vrijeme, već usmjeriti svu svoju energiju i sredstva na obavljanje duhovne prakse i ići prema Bogospoznaji.

7. Prema Karmayogi: Neki ljudi kažu da slijede Karmayogu ili Put akcije i zato obavljaju društveni rad. Ali, za prakticiranje Puta Karmayoge ili Puta akcije trebaju biti ispunjena dva uvjeta:

a. Karmayoga znači raditi aktivnost bez očekivanja rezultata i bez stava da mi radimo (doership). To je vrlo teško doseći. Osoba govoto uvijek tijekom aktivnosti ima neka očekivanja od ishoda i svijest da je ona radila. Imati doership ili svjest da ona radi znači da smatra kako zadatak obavlja njezinih pet čula, um i intelekt.

b. Ako netko pomaže drugoj osobi, ta osoba bi trebala biti vrijedna toga. Iz duhovne perspektive, oni koji koriste pomoć da duhovno rastu i čiji je cilj duhovni rast smatraju se vrijednima pomoći. Kada netko pomaže tragatelju da bi on ili ona duhovno rasli, tada se ne stvara račun davanja i uzimanja. Bog pomaže tragateljima, stoga, kada mi pomažemo tragateljima stječemo Božanske kvalitete i zapravo duhovno napredujemo.

Neki ljudi osjećaju da je Bog u svakome i pomažući ljude koji su potrebiti, da oni služe Božanski princip u drugoj osobi. Ovo je zabluda. Osobi možda treba pomoć, ali Duša ili Božji princip u toj osobi, sama po sebi ne treba pomoć. S duhovog stajališta istinsko služenje Bogu i ljudima je širenje Duhovnosti i pomaganje drugima da ju obavljaju – to je najviši i najčišći oblik društvenog rada, jer pomaže osobi da se oslobodi ciklusa rađanja i umiranja i doživi Blaženstvo.

4. Zaključak

Razumljiva je privlačnost društvenog rada onima koji žele učiniti razliku u svijetu. Društveni radnik može vidjeti stvaran pozitivan ishod od svojeg doprinosa društvu. No, koliko god zadovoljstva pruža iskustvo pomaganja drugima, svaki pozitivan rad u Mayi donosi nam plodove samo u okviru Maye, što je zapravo samo prikupljanje zasluga u nečijoj Karmi ili sreći. Za one koji tragaju za Božanskim, čiji je cilj Bogospoznaja i iskušavanje Blaženstva, duhovno putovanje treba biti drugačije i nečija duhovna praksa treba biti sve suptilnija.

U SSRF-u preporučujemo osam koraka duhovne prakse da bi se osigurao brži duhovni napredak. Ovi koraci mogu vam pomoći da započnete ili pojačate duhovnu praksu koju obavljate. Mnogi tragatelji koji obavljaju duhovnu praksu prema savjetima SSRF-a znali su biti uključeni i u neki oblik društvenog rada. Ali, kada su započeli duhovnu praksu prema smjernicama, počeli su dobivati viša duhovna iskustva i uvidjeli su ograničenja društvenog rada.